U početku sam bio znatiželjan, ali sam se uplašio kada sam osjetio da tonem. Nešto me guralo dalje, dalje od života kakvog sam do tada poznavao.
Bojao sam se. Strašno sam se bojao, a ono svjetlo bilo je sve jače i jače. Nisam se niti snašao, a već sam osjetio stisak hladnih ruku smrti
. Plakao sam kao nikada prije. Bilo je hladno, užasno hladno.
Strašno sam se bojao. Mislio sam da je svemu kraj.
Sve što sam do tada volio je nestalo. U tren oka, samo tako moj život se promijenio. Doduše, bilo je znakova, osjećao sam da će jednoga dana doći kraj. Što sam više rastao, sazrijevao i stario, sve mi je bilo jasnije da život ne traje vječno.
Ipak, nisam želio vjerovati u to. A sada kada sam ostao sam, bez igdje ikoga i ičega, bez sigurnosti i zagrljaja, bez topline doma i melodije mira, samo sam plakao.
Imate li pojma kako je to strašan osjećaj? Umiranje. Neka sam se radovao životu, doista radovao. Uživao sam u svemu što imam i svemu što me okružuje. Bio sam mlad, nisam želio vjerovati da će svemu doći kraj. Svim užicima, hrani i piću, glazbi i plesu, a kako sam tek volio pjevanje. Svaki ton me dirao ravno u srce. Volio sam život više od ičega. Ne mogu se ne zapitati kakav je to Bog koji nam sve to oduzima. Nekada sam vjerovao da me voli. Ponekad, kada sam imao vremena, znao sam se i zapitati kako izgleda taj život poslije smrti. No, nije ništa slično ovome što sam dočekao. Tolika hladnoća i bol. Srce mi se stezalo od jeze i studeni. Bio sam ljut na sebe i Boga. U trenu sam zamrzio i život i ljubav i mir i sreću, sve mi se zgadilo. Požalio sam što sam se uopće rodio. Više od svega poželio sam samo da me nema. Od sve te silne tjeskobe nisam niti primjetio da sam počeo disati, a tada me majka zagrlila po prvi put, najnježnije na svijetu. Da, toga sam dana rođen, 9. studenog 1992.
Objavi komentar